Seidensprachen-Index
Angel of the old Plant
|
Falls of Strbacki Buk | ... become a deer
|
Kiting Una Ostrovica | Child´s Waterfall | The doll´s story
|
calm flow | purple Una |
Exhibition at "Bebi-Gallery" Kulen Vakuf |
April, 25th 2014, Kulen Vakuf, Bosnia
click here to read the lyrics in German/English
|
Bebi,
Rat je završen.
Od tada se stvari raspadaju,
Druge se bude.
Životinje zauzimaju zapušteno,
Napuštene sobe, hodnici ćute.
Kapi padaju.
Iza zvukova kiše, glas krojačica se čini
vidljivim. Na stotine njih.
|
|
Lastavice su zauzele njihovo mjesto.
One opskrbljuju sobe sa vijestima.
Nose ih u svojim kljunovima, izvana
unutra.
Opet i opet
Šiju brzu iglu svog leta sa nitima
života
Od tamo do ovdje.
|
||
|
Tiho kao stidljiva uspomena-vatreni
salamander.
Sa svojom žutom lampom,
kožom crnom kao tuga,
po mokrom tlu,
nježno klizi preko uništenih stvari,
tražeći.
|
|
Za nekoga on mora pisati hroniku.
Mora provjeriti zrak za dokaz stalne
promjene.
Primjetiti suptilne pokrete, neprimjetne
kao okretanje lista biljke prema
svjetlosti.
Ili odmotavanje lista paprati.
Ali tko brine o tome?
Ko posmatra njegove tajne šetnje, ko
pamti njegove žute putanje?
|
||
|
|
On, takođe.
On, takođe je
dobio čuvara.
|
|
Prsti
percepcije traže preko prljavog ogledala. Preko trupa lisice, ili mozda
preko malog psa, jednog od onih ostavljenih, koji više neće pratiti
nikoga.
Koristi zadnji
interes da umre, kao da još uvijek pripada, kao da voljena ruka namješta
košaricu iz krpa i starih listova.
Kao da ima
nešto za šta vrijedi umrijeti.
Mi pipamo preko
praznih gnijezda, pukotina u zidu, gomile papira, dok ne dođemo do srušenog
drvenog stalka. Ispod kojeg, kao što znate, kao što shvatili prije nekog
vremena, leži lutka.
Samo torzo, u
blizini njena ruka, noga negdje drugo. Leži na licu, a preko njenog zatiljka
raste mahovina, pokrivajući je sa pernatim prstima.
Kao da je
osjetljiva biljka želi nagraditi s nečim organskim, jer je ukleta nikad da
ne propadne; Ti isto, mala krojačka lutko, možeš se uspavati u zemlju
ponovo.
Anđeo prolazi.
Oči,
Bez kapaka,
Bez treptaja,
Bez suza,
Sve vide
Nedužno
Proklete od
Strašnog Boga.
Vadim je iz
smeća, ne čistim je.
Jedno oko
prekriveno prljavštinom, drugo širom otvoreno, čudo čisto, savršeno
stvorene-kao što su ljudi ponekad.
Usne u osmijehu
i zatvorene, prsna kost prekrivena vijugavom linijom hemijske, nejasna
poruka.
Ruke su joj još
uvijek koncem zakačene za torzo, bez ramena mlateći prave bizarne pokrete.
Unutra mali
pauk joj je napravio dom, napuštajući ga zbog mog uznemiravanja.
Lutka- uzimam
je sebi,
Ona mene uzima
sa sobom,
U svaku sobu
nekadašnje tvornice.
Nekada je tu
500 žena šilo.
I ona mi priča
priču.
Njena priča je
završena.
Nešto je ona
dala meni,
Nešto sam ja
dala njoj.
I toliko toga
je izgubljeno, zauvijek.
Ali zar nije
to, nešto što je pretvara u neki dio tebe.
Stavljam je u
mali hodnik, između biljaka. Možda tamo ima i ruža.
Leži tamo,
licem okrenuta tako da je kiša može saprati, oprati joj oči da može gledati
raj. Vječni osmijeh u mali dio beskraja,
prekinut samo od strane insekata i ptica.
I neki oblaci
joj možda konačno podare suze.
Suze će joj
teći niz bradu, do mahovine na zatiljku i konačno do korijena kupine i
divlje loze, i oni će prerasti lutku, postepeno, riješiti.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
www.atlantis-kulenvakuf.com | |
ecology matters! | |
|
|