further sessions of Bosnia-journey first Artist in Residence of www.atlantis-kulenvakuf.com
Angel of the old plant | Falls of Strbacki Buk | ... become a deer
|
Kiting Una Ostrovica | Child´s Waterfall | The doll´s story
|
calm flow (2015) | purple Una (2015) | Exhibition at "Bbi-Gallery" Kulen Vakuf |
Priča lutke German Version English Version
April 2014
Primijetio
sam lutku u prvom hodu kroz fabriku.
Od tog trenutka sam znao, da me tu
čeka još jedan posao. Nešto,
što nisam smio ignorirati, a i znao
sam,
da će biti teško. Motao
sam se oko objekta 4 dana, i prvo sam
odradio instalaciju babi i anđela.
Skupljao sam snage, da se prihvatim
teme
- ili argumenata,
da to ostavim. Sve to vrijeme,
ona je strpljivo čekala. .
|
|
|
|
Tek
sam se posljednje večeri vratio
lutki, i
napravio prvih 20 slika, nakon
toga je svjetlo postalo slabo i ja sam
prekinuo.
U noći sam zaključio,
da ću
se ujutro još jednom vratiti i
okončati posao.
Moj prevoz za aerodrom je
kretao u 11 sati. Ovdje je seansa lutaka
|
|
Prsti
percepcije i dalje pipkaju
preko prljavih ogledala, koji već
polako ništa ne daju osim putujućeg
svjetla na licu.
Mušica.
|
|
|
|
Mi
dalje pipkamo preko mokrih gnijezda,
pukotine zidova, gomile papira,
koji
će postati zemlja (ili nešto
slično), do srušenog drvenog
regala,
ispod kojeg, a ti znaš, već
si je dugo primijetio, se nalazi lutka.
Samo jedan torzo, ruka pored njega,
noga bilo gdje.
Leži na licu,
a preko njenog zatiljka sa
pernatim prstima lagano prevučena
mahovina. Kao
da je htjela postati nježna ruža,
koja je začarana,
da ne smije trunuti,
putem brižljivog pokrivanja
se uzdignuti u stanje milosti
organskog: i ti, mala krojačka
lutko, možeš se uspavati u zaborav
zemlje. Anđeo
leti mimo.
|
|
|
|
:
|
|
|
|
Bez
očnih kapaka. bez
namigivanja, bez
suza, sve
moraju vidjeti, bez
krivnje, proklete od strahovitog boga. |
|
|
|
|
|
Bačen
u Ničiju zemlju između
čovjeka i stvari.
Sucede
que me canso de ser hombre
|
|
|
|
Dižem
je iz blata, ne perem je. Jedno oko
prekriveno sa otpadom, drugo široko
otvoreno, neobično jasno,
u
stvaralačkoj perfekciji,
kao što mi to ljudi nekad
imamo.
|
|
|
Nosim
je sa sobom, ona mene nosi sa sobom, od
prostora do prostora stare fabrike, u
kojoj
je jednom šivalo 500 žena. Dok
sve nije postalo drugačije. I
onda
ona počinje da priča
priču.
|
|
|
Njen
pogled se okreće ka strani, i
njena usta se više ne smiju. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Ispričala
je svoju priču do kraja, skroz
kroz mene. Nešto
je otišlo od mene ka njoj, nešto
od nje ka meni. I
nije li upravo tako konačno
postala jedan ti? „simbol
nas hvata sa svetom snagom. Ne može
se potpuno protumačiti“ (C.G.
Jung)
|
|
|
|
Spuštam
je u mirni, uski
svijetleći prostor između
nabujalog. Možda je ispod ruža! Leži
sa licem prema gore, tako da je kiša
čisto može saprati. Blistavo
pere njene oči,
koje nebom može napojiti! Jednim
malim komadom neba,
u koji se može nasmijati, kao
da za sva vremena tu više ništa nema,
ništa osim insekata i ptica i oblaka,
koji će joj konačno
pokloniti suze. Teku
na njene obraze, kao što to suze rade,
pola preko mahovine
na njenom potiljku, sa tog
mjesta u zemlju, na korijene
kupine i divljeg vina,
koje lutku lagano i odlučno
nadrastaju.
|
|